Hrvatska pošta
Hrvatska baština na poštanskim markama
07.02.2025.
Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 10. veljače 2025. četiri nove prigodne poštanske marke iz serije „Dvorci Hrvatske“. Ovogodišnji motivi su dvvorac Klenovnik, dvorac Maruševec, dvorac Miljana i dvorac Novi Marof. Autor prigodnih maraka je Dean Roksandić, dizajner iz Zagreba. Nominalna vrijednost pojedinačne marke iznosi 0,65 eura, a marke izdane u arčićima od 9 maraka te u zajedničkom arku od 8 maraka i s 8 privjesaka. Marke su tiskane u nakladi od 25 000 primjeraka po motivu, dok naklada zajedničkih araka iznosi 1500 primjeraka. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
Tekst pratećeg letka napisali su Akademik Mladen Obad Šćitaroci i prof. dr. sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci.
Dvorac u Klenovniku, nedaleko od Varaždina i Trakošćana, jedan je od najstarijih i najvećih hrvatskih dvoraca. Izgrađen je početkom 17. stoljeća u blizini srednjovjekovnoga plemićkoga/feudalnoga grada (burga) koji je kralj Bela IV. 1244. godine darovao varaždinskom županu. Dvorac u Klenovniku jedna je od prvih obnova i prenamjena dvoraca u 20. stoljeću u Hrvatskoj.
Obitelj grofova Drašković posjedovala je Klenovnik skoro tri stoljeća - od 1570-ih godina do sredine 19. stoljeća. Gašpar I. (1530.-1585.) bio je prvi vlasnik u obitelji, a podmaršal grof Juraj VI. (1803.-1889.) posljednji je Drašković vlasnik Klenovnika. On je prodao posjed da bi obnovio stari srednjovjekovni plemićki/feudalni grad Trakošćan. Klenovnik je kupio barun Oton Bruck, tada bivši austrijski ministar financija. Nakon njega često se mijenjaju vlasnici jer je dvorac bio prevelik za stalno ili povremeno stanovanje, a troškovi održavanja su bili golemi. Zadnji vlasnik, grof Josip Bombelles, vlasnik dvorca i posjeda Opeka, prodao je dvorac Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu, koji je 1927. u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij, bolnicu za tuberkulozu pluća koja se nalazi u dvorcu do danas.
Dvorac je dvokatna kasnorenesansno-ranobarokna zgrada pravokutnog tlocrta s unutrašnjim dvorištem, tzv. četverokrilni dvorac, vanjskih dimenzija 58 x 40,5 m. Četiri su glavne etape u razvoju dvorca: početna izgradnja dvorca (1616.); dogradnja sjeveroistočnoga krila (1667.); obnova jugoistočnoga dijela dvorca nakon potresa (1880.) i tri stoljeća nakon izgradnje temeljita obnova i dogradnja dvorca za potrebe bolnice (1927.). O godinama graditeljskih zahvata svjedoče spomen-ploče ugrađene na pročeljima dvorca.
Posebnost dvorca jest barokna kapela sv. Antuna, jedna od najljepših i najvrjednijih dvorskih kapela u Hrvatskoj, s očuvanim interijerom i inventarom iz 18. stoljeća. Uz dvorac je podignut veliki pejsažni perivoj, većim dijelom sačuvan do danas.
DVORAC MARUŠEVEC - od renesansnoga Wasserburga do historističkoga dvorca
Maruševec je dio jugozapadnog prstena dvoraca oko Varaždina, među kojima je i dvorac s arboretumom Opeka. Maruševec se prvi put spominje 1547. godine kao zidani dvor, tada u posjedu obitelji Vragović. Prije toga povijesni izvori ukazuju na drvenu utvrdu tipa „wasserburg”, zaštićenu vodenim opkopom.
Baltazar Vragović je 1618. godine obnovio i dogradio dvorac, o čemu svjedoči natpis i grb na starom dijelu dvorca. Današnji izgled dvorac je dobio 1877. godine kada ga je grof Schlippenbach obnovio u duhu tadašnjega romantizma i historicizma te potpuno promijenio dotadašnji izgled dvorca izvana i u unutrašnjosti. Prigrađena je tada trokatna kula s neogotičkim i historicističkim arhitektonskim obilježjima. Zadnji manji radovi na dvorcu završeni su 1901. godine, u doba obitelji Pongratz. Nakon toga nisu rađeni značajni zahvati na dvorcu.
Dvorac je smješten u slikovitom krajoliku, koji do danas nije doživio veće promjene. Krajem 19. stoljeća podiže se pejsažno-romantičarski perivoj koji je dijelom do danas sačuvan.
U nepunih 500 godina Maruševec je izmijenio nekoliko vlasnika: Vragovići od 16. do 18. stoljeća; Črnkovački, Pasztory i Kanotaj u 18. stoljeću; Patačići na prijelomu 18. i 19. stoljeća te obitelji Simbschen, Schlippenbach i Erdödy u 19. stoljeću do 1883. godine kada Maruševec dolazi u posjed obitelji Pongratz-Lippit. U njihovu posjedu dvorac je bio do 1945. kada su bili izvlašteni, a 2003. Republika Hrvatska dvorac bez šuma i poljodjelskoga zemljišta vratila je dr. Oscaru pl. Pongratzu-Lippitu, koji je u Maruševec dolazio kao dijete.
U drugoj polovici 20. stoljeća dvorac se koristio kao dječji dom i sjedište općine, a Kršćanska adventistička crkva ga je koristila za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta od 1969. do 2000. godine. Do povrata nekadašnjem vlasniku o dvorcu je skrbila općina i Udruga prijatelja dvorca Maruševca. Znatno oštećen i osiromašen dvorac čeka obnovu, suvremenu namjenu i novi život.
MILJANA - barokni dvorac grofova Ratkaj
Dvorac Miljana u Hrvatskom zagorju jedan je od najpoznatijih i najslikovitijih hrvatskih dvoraca. Prvi vlasnik posjeda Miljana bila je plemićka obitelj Ratkaj, koja je izgradila dvorac u blizini svog dvorca i posjeda Veliki Tabor. Ratkajevi su posjedovali Miljanu gotovo dva stoljeća - od početka 17. stoljeća do 1793. godine kada umire posljednji muški član obitelji. Od tada su se mijenjali vlasnici - Kraljevska uprava (do 1852.), obitelj pl. Kuhtić (do 1890.), obitelji Jäger (do 1978.). Godine 1978. dvorac kupuje kemičar, znanstvenik, tvorac lijeka Apaurin, dr. sc. Franjo Kajfež. U posjedu njegove obitelji je do 2010. kada dvorac kupuje graditeljska tvrtka Kamgrad u vlasništvu Dragutina Kamenskog. Miljana je jedan od malobrojnih dvoraca u Hrvatskoj koji je ostao u privatnom vlasništvu u socijalističko doba.
Dvorac se gradio dva i pol stoljeća. Gradnja je započela u renesansno doba oko 1600. godine i trajala je do sredine 19. stoljeća. Najveći dio dvorca izgrađen je u doba grofova Ratkaj koji su u nekoliko navrata dvorac dograđivali i mijenjali. U novije doba, 1980-ih te od 2010. do 2015. godine dvorac je temeljito obnavljan pri čemu vanjski izgled nije mijenjan. Današnji je tlocrt dvorca četverokutan s unutrašnjim dvorištem koje zatvaraju krila nejednake širine i visine, što nije mijenjano od sredine 19. stoljeća.
Krajem 17. i početkom 18. stoljeća oslikana su pročelja dvorca i vanjski zid dvorišta. Oslici čine dvorac prepoznatljivim i razlikuju ga od drugih dvoraca u Hrvatskoj. Osim pročelja dvorac je bio oslikan i u unutrašnjosti, više nego bilo koji drugi dvorac u Hrvatskom zagorju. U salonima dvorca nalaze se najvrjednije zidne slike iz doba rokokoa u Hrvatskoj. Sve su obnovljene krajem 20. i početkom 21. stoljeća.
Dvorac Miljana primjer je dvorca koji je očuvao kontinuitet života u privatnom vlasništvu više od četiri stoljeća. Time se mogu pohvaliti samo malobrojni dvorci u Hrvatskoj.
NOVI MAROF - dvorac grofova Erdödy podno srednjovjekovnoga Greben-grada
Dvorac u Novom Marofu izgradila je obitelj Erdödy u drugoj polovici 18. stoljeća. Do tada su Erdödyji živjeli u obližnjem Greben-gradu, srednjovjekovnome plemićkom gradu (burgu) smještenom na istočnom rubu Ivanščice, koji se spominje od početka 13. stoljeća. Bio je to drugi po veličini plemićki grad u Hrvatskom zagorju, od njega je bio veći Cesargrad pokraj Klanjca, u vlasništvu iste obitelji. Kada je početkom 18. stoljeća izgorjelo krovište Greben-grada, Erdödyji ga napuštaju i sele se u nizinu. Stari grad se više ne popravlja i već se 1710. godine u izvorima zagrebačkog Kaptola spominje kao ruševina.
Ispod Greben-grada, u dolini rijeke Bednje, Erdödyji su posjedovali majur/marof s drvenim dvorom, zvan Lepenija. Zbog čestih poplava nije bio povoljan pa Erdödyji grade novi majur s dvorcem, nazvan Novi Marof. Spominje se da je dvorac dao izgraditi Ljudevit Erdödy 1776. godine. Dvorac je jednokatna kasnobarokno-klasicistička zgrada, tlocrtno u obliku četverokuta s unutrašnjim dvorištem, s klasicističkom altanom na glavnom ulaznom pročelju. Od izvornog interijera najbolje je sačuvana radna soba grofa Erdödyja. Djelomično je sačuvan romantičarsko-pejsažni perivoj iz kraja 19. stoljeća.
Vlastelinstvo Greben-grad s dvorcem Novi Marof bilo je u posjedu grofova Erdödy skoro tri stoljeća, od 1630-ih do 1920-ih godina. Udajom Elizabete Batthyány za Jurja Erdödya vlastelinstvo je sredinom 17. stoljeća prešlo u posjed grofova Erdödy. Zadnji vlasnik bio je Rudolf ml. Erdödy. Godine 1923. Erdödyjevi su prodali vlastelinstvo Greben-grad i napustili Novi Marof, a 1927. su prodali i dvorac koji je preuređen u bolnicu. Time je nastavljeno što je započela grofica Lujza Schlippenbach, udana za Rudolfa st. Erdödyja. Ona je 1885. u Novom Marofu osnovala bolnicu koju je uzdržavala 20 godina novcem od prodaje dvorca Maruševec, nakon smrti prvog supruga. U dvorcu i okolnim zgradama danas se nalazi bolnica s tradicijom dugom 140 godina.
Nove marke iz serije „Dvorci Hrvatske“
Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 10. veljače 2025. četiri nove prigodne poštanske marke iz serije „Dvorci Hrvatske“. Ovogodišnji motivi su dvvorac Klenovnik, dvorac Maruševec, dvorac Miljana i dvorac Novi Marof. Autor prigodnih maraka je Dean Roksandić, dizajner iz Zagreba. Nominalna vrijednost pojedinačne marke iznosi 0,65 eura, a marke izdane u arčićima od 9 maraka te u zajedničkom arku od 8 maraka i s 8 privjesaka. Marke su tiskane u nakladi od 25 000 primjeraka po motivu, dok naklada zajedničkih araka iznosi 1500 primjeraka. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).Tekst pratećeg letka napisali su Akademik Mladen Obad Šćitaroci i prof. dr. sc. Bojana Bojanić Obad Šćitaroci.
Dvorac u Klenovniku, nedaleko od Varaždina i Trakošćana, jedan je od najstarijih i najvećih hrvatskih dvoraca. Izgrađen je početkom 17. stoljeća u blizini srednjovjekovnoga plemićkoga/feudalnoga grada (burga) koji je kralj Bela IV. 1244. godine darovao varaždinskom županu. Dvorac u Klenovniku jedna je od prvih obnova i prenamjena dvoraca u 20. stoljeću u Hrvatskoj.
Obitelj grofova Drašković posjedovala je Klenovnik skoro tri stoljeća - od 1570-ih godina do sredine 19. stoljeća. Gašpar I. (1530.-1585.) bio je prvi vlasnik u obitelji, a podmaršal grof Juraj VI. (1803.-1889.) posljednji je Drašković vlasnik Klenovnika. On je prodao posjed da bi obnovio stari srednjovjekovni plemićki/feudalni grad Trakošćan. Klenovnik je kupio barun Oton Bruck, tada bivši austrijski ministar financija. Nakon njega često se mijenjaju vlasnici jer je dvorac bio prevelik za stalno ili povremeno stanovanje, a troškovi održavanja su bili golemi. Zadnji vlasnik, grof Josip Bombelles, vlasnik dvorca i posjeda Opeka, prodao je dvorac Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu, koji je 1927. u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij, bolnicu za tuberkulozu pluća koja se nalazi u dvorcu do danas.
Dvorac je dvokatna kasnorenesansno-ranobarokna zgrada pravokutnog tlocrta s unutrašnjim dvorištem, tzv. četverokrilni dvorac, vanjskih dimenzija 58 x 40,5 m. Četiri su glavne etape u razvoju dvorca: početna izgradnja dvorca (1616.); dogradnja sjeveroistočnoga krila (1667.); obnova jugoistočnoga dijela dvorca nakon potresa (1880.) i tri stoljeća nakon izgradnje temeljita obnova i dogradnja dvorca za potrebe bolnice (1927.). O godinama graditeljskih zahvata svjedoče spomen-ploče ugrađene na pročeljima dvorca.
Posebnost dvorca jest barokna kapela sv. Antuna, jedna od najljepših i najvrjednijih dvorskih kapela u Hrvatskoj, s očuvanim interijerom i inventarom iz 18. stoljeća. Uz dvorac je podignut veliki pejsažni perivoj, većim dijelom sačuvan do danas.
DVORAC MARUŠEVEC - od renesansnoga Wasserburga do historističkoga dvorca
Maruševec je dio jugozapadnog prstena dvoraca oko Varaždina, među kojima je i dvorac s arboretumom Opeka. Maruševec se prvi put spominje 1547. godine kao zidani dvor, tada u posjedu obitelji Vragović. Prije toga povijesni izvori ukazuju na drvenu utvrdu tipa „wasserburg”, zaštićenu vodenim opkopom.
Baltazar Vragović je 1618. godine obnovio i dogradio dvorac, o čemu svjedoči natpis i grb na starom dijelu dvorca. Današnji izgled dvorac je dobio 1877. godine kada ga je grof Schlippenbach obnovio u duhu tadašnjega romantizma i historicizma te potpuno promijenio dotadašnji izgled dvorca izvana i u unutrašnjosti. Prigrađena je tada trokatna kula s neogotičkim i historicističkim arhitektonskim obilježjima. Zadnji manji radovi na dvorcu završeni su 1901. godine, u doba obitelji Pongratz. Nakon toga nisu rađeni značajni zahvati na dvorcu.
Dvorac je smješten u slikovitom krajoliku, koji do danas nije doživio veće promjene. Krajem 19. stoljeća podiže se pejsažno-romantičarski perivoj koji je dijelom do danas sačuvan.
U nepunih 500 godina Maruševec je izmijenio nekoliko vlasnika: Vragovići od 16. do 18. stoljeća; Črnkovački, Pasztory i Kanotaj u 18. stoljeću; Patačići na prijelomu 18. i 19. stoljeća te obitelji Simbschen, Schlippenbach i Erdödy u 19. stoljeću do 1883. godine kada Maruševec dolazi u posjed obitelji Pongratz-Lippit. U njihovu posjedu dvorac je bio do 1945. kada su bili izvlašteni, a 2003. Republika Hrvatska dvorac bez šuma i poljodjelskoga zemljišta vratila je dr. Oscaru pl. Pongratzu-Lippitu, koji je u Maruševec dolazio kao dijete.
U drugoj polovici 20. stoljeća dvorac se koristio kao dječji dom i sjedište općine, a Kršćanska adventistička crkva ga je koristila za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta od 1969. do 2000. godine. Do povrata nekadašnjem vlasniku o dvorcu je skrbila općina i Udruga prijatelja dvorca Maruševca. Znatno oštećen i osiromašen dvorac čeka obnovu, suvremenu namjenu i novi život.
MILJANA - barokni dvorac grofova Ratkaj
Dvorac Miljana u Hrvatskom zagorju jedan je od najpoznatijih i najslikovitijih hrvatskih dvoraca. Prvi vlasnik posjeda Miljana bila je plemićka obitelj Ratkaj, koja je izgradila dvorac u blizini svog dvorca i posjeda Veliki Tabor. Ratkajevi su posjedovali Miljanu gotovo dva stoljeća - od početka 17. stoljeća do 1793. godine kada umire posljednji muški član obitelji. Od tada su se mijenjali vlasnici - Kraljevska uprava (do 1852.), obitelj pl. Kuhtić (do 1890.), obitelji Jäger (do 1978.). Godine 1978. dvorac kupuje kemičar, znanstvenik, tvorac lijeka Apaurin, dr. sc. Franjo Kajfež. U posjedu njegove obitelji je do 2010. kada dvorac kupuje graditeljska tvrtka Kamgrad u vlasništvu Dragutina Kamenskog. Miljana je jedan od malobrojnih dvoraca u Hrvatskoj koji je ostao u privatnom vlasništvu u socijalističko doba.
Dvorac se gradio dva i pol stoljeća. Gradnja je započela u renesansno doba oko 1600. godine i trajala je do sredine 19. stoljeća. Najveći dio dvorca izgrađen je u doba grofova Ratkaj koji su u nekoliko navrata dvorac dograđivali i mijenjali. U novije doba, 1980-ih te od 2010. do 2015. godine dvorac je temeljito obnavljan pri čemu vanjski izgled nije mijenjan. Današnji je tlocrt dvorca četverokutan s unutrašnjim dvorištem koje zatvaraju krila nejednake širine i visine, što nije mijenjano od sredine 19. stoljeća.
Krajem 17. i početkom 18. stoljeća oslikana su pročelja dvorca i vanjski zid dvorišta. Oslici čine dvorac prepoznatljivim i razlikuju ga od drugih dvoraca u Hrvatskoj. Osim pročelja dvorac je bio oslikan i u unutrašnjosti, više nego bilo koji drugi dvorac u Hrvatskom zagorju. U salonima dvorca nalaze se najvrjednije zidne slike iz doba rokokoa u Hrvatskoj. Sve su obnovljene krajem 20. i početkom 21. stoljeća.
Dvorac Miljana primjer je dvorca koji je očuvao kontinuitet života u privatnom vlasništvu više od četiri stoljeća. Time se mogu pohvaliti samo malobrojni dvorci u Hrvatskoj.
NOVI MAROF - dvorac grofova Erdödy podno srednjovjekovnoga Greben-grada
Dvorac u Novom Marofu izgradila je obitelj Erdödy u drugoj polovici 18. stoljeća. Do tada su Erdödyji živjeli u obližnjem Greben-gradu, srednjovjekovnome plemićkom gradu (burgu) smještenom na istočnom rubu Ivanščice, koji se spominje od početka 13. stoljeća. Bio je to drugi po veličini plemićki grad u Hrvatskom zagorju, od njega je bio veći Cesargrad pokraj Klanjca, u vlasništvu iste obitelji. Kada je početkom 18. stoljeća izgorjelo krovište Greben-grada, Erdödyji ga napuštaju i sele se u nizinu. Stari grad se više ne popravlja i već se 1710. godine u izvorima zagrebačkog Kaptola spominje kao ruševina.
Ispod Greben-grada, u dolini rijeke Bednje, Erdödyji su posjedovali majur/marof s drvenim dvorom, zvan Lepenija. Zbog čestih poplava nije bio povoljan pa Erdödyji grade novi majur s dvorcem, nazvan Novi Marof. Spominje se da je dvorac dao izgraditi Ljudevit Erdödy 1776. godine. Dvorac je jednokatna kasnobarokno-klasicistička zgrada, tlocrtno u obliku četverokuta s unutrašnjim dvorištem, s klasicističkom altanom na glavnom ulaznom pročelju. Od izvornog interijera najbolje je sačuvana radna soba grofa Erdödyja. Djelomično je sačuvan romantičarsko-pejsažni perivoj iz kraja 19. stoljeća.
Vlastelinstvo Greben-grad s dvorcem Novi Marof bilo je u posjedu grofova Erdödy skoro tri stoljeća, od 1630-ih do 1920-ih godina. Udajom Elizabete Batthyány za Jurja Erdödya vlastelinstvo je sredinom 17. stoljeća prešlo u posjed grofova Erdödy. Zadnji vlasnik bio je Rudolf ml. Erdödy. Godine 1923. Erdödyjevi su prodali vlastelinstvo Greben-grad i napustili Novi Marof, a 1927. su prodali i dvorac koji je preuređen u bolnicu. Time je nastavljeno što je započela grofica Lujza Schlippenbach, udana za Rudolfa st. Erdödyja. Ona je 1885. u Novom Marofu osnovala bolnicu koju je uzdržavala 20 godina novcem od prodaje dvorca Maruševec, nakon smrti prvog supruga. U dvorcu i okolnim zgradama danas se nalazi bolnica s tradicijom dugom 140 godina.
