Hrvatska pošta
Naši radnici
Fokus Hrvatske pošte njezini su radnici i njihova dobrobit i zadovoljstvo poslom zato što su zadovoljni radnici ključ uspjeha svake tvrtke.
Ljudi u središtu Hrvatske pošte
Radnici su nezaobilazan element uspjeha Hrvatske pošte koja danas zapošljava gotovo 9000 radnika. Unatoč tehnološkom napretku i automatizaciji poslovnih procesa, ljudski faktor i dalje ostaje u srži poslovanja zato što pošte općenito, pa tako i Hrvatska pošta, ne bi mogle postojati bez svojih vrijednih i poslu posvećenih radnika. Da bi bili još bolji i uspješniji, Hrvatska pošta ulaže u kontinuiranu edukaciju i obuku radnika omogućujući im rad s novim tehnologijama i sustavima. Pohađanjem programa profesionalnog usavršavanja, radnici su obučeni za rad u visoko automatiziranim logističkim centrima poput NSC-a u kojem se godišnje razradi više od 100 milijuna pošiljaka. Uz stalnu obuku, Hrvatska pošta ulaže i u poboljšanje radnih uvjeta te brigu o zdravlju radnika čime osigurava motivirano i produktivno radno okruženje. Ovakav pristup omogućuje radnicima veći osjećaj sigurnosti, zadovoljstvo poslom te kvalitetniju interakciju s korisnicima.
Da nema radnika, ne bi bilo ni pošta - to je činjenica koja je vrijedila kroz cijelu poštansku povijest i koju ni tehnologije 21. stoljeća neće promijeniti. Radnici Hrvatske pošte su tijekom desetljeća izgradili temelje pouzdane i kvalitetne usluge na zadovoljstvo golemog broja korisnika. Njezini poštari rado su viđeni, a brojna istraživanja pokazala su kako građani u njih imaju veliko povjerenje što je osobito izraženo u manjim sredinama. I operateri na šalterima svojom uslužnošću, ljubaznošću i znanjem o brojnim uslugama koje se nude u poštanskim uredima svakodnevno korisnicima uspješno pružaju različite složene i manje složene usluge zbog čega se korisnici uvijek iznova vraćaju Hrvatskoj pošti. Jer Hrvatska pošta - to su upravo njezini radnici.
Radnici su nezaobilazan element uspjeha Hrvatske pošte koja danas zapošljava gotovo 9000 radnika. Unatoč tehnološkom napretku i automatizaciji poslovnih procesa, ljudski faktor i dalje ostaje u srži poslovanja zato što pošte općenito, pa tako i Hrvatska pošta, ne bi mogle postojati bez svojih vrijednih i poslu posvećenih radnika. Da bi bili još bolji i uspješniji, Hrvatska pošta ulaže u kontinuiranu edukaciju i obuku radnika omogućujući im rad s novim tehnologijama i sustavima. Pohađanjem programa profesionalnog usavršavanja, radnici su obučeni za rad u visoko automatiziranim logističkim centrima poput NSC-a u kojem se godišnje razradi više od 100 milijuna pošiljaka. Uz stalnu obuku, Hrvatska pošta ulaže i u poboljšanje radnih uvjeta te brigu o zdravlju radnika čime osigurava motivirano i produktivno radno okruženje. Ovakav pristup omogućuje radnicima veći osjećaj sigurnosti, zadovoljstvo poslom te kvalitetniju interakciju s korisnicima.
Da nema radnika, ne bi bilo ni pošta - to je činjenica koja je vrijedila kroz cijelu poštansku povijest i koju ni tehnologije 21. stoljeća neće promijeniti. Radnici Hrvatske pošte su tijekom desetljeća izgradili temelje pouzdane i kvalitetne usluge na zadovoljstvo golemog broja korisnika. Njezini poštari rado su viđeni, a brojna istraživanja pokazala su kako građani u njih imaju veliko povjerenje što je osobito izraženo u manjim sredinama. I operateri na šalterima svojom uslužnošću, ljubaznošću i znanjem o brojnim uslugama koje se nude u poštanskim uredima svakodnevno korisnicima uspješno pružaju različite složene i manje složene usluge zbog čega se korisnici uvijek iznova vraćaju Hrvatskoj pošti. Jer Hrvatska pošta - to su upravo njezini radnici.
Dorijana Kmet, operaterka, Poreč (Parenzo)
Trud i upornost dobitna su kombinacija
„U Pošti provodim više vremena nego kod kuće i upravo zbog toga mi je jako drago što oko sebe imam dobar kolektiv.“
„Počelo je sve s mamom - uvijek mi je govorila da idem raditi u Poštu, da je to siguran i stabilan posao i kako to obično biva - mama je bila u pravu“, ispričala nam je na početku razgovora pozitivna kolegica Dorijana koja je u ondašnjem poduzeću PTT počela raditi odmah nakon mature, s 19 godina. Pitali smo ju kako je sve počelo i sjeća li se prvih poštanskih koraka: „Prvi radni dan išla sam iz Poreča odmah za Pulu jer smo tamo imali uvođenje u posao. Tijekom dana bismo radili, a navečer učili. Sjećam se da sam se odlično osjećala, bila sam presretna i uzbuđena, to mi je bio najljepši period“, nostalgično nam pripovijeda Dorijana o poštanskim početcima.
Kolegica voli ljude i uvijek je znala da želi raditi s njima, a ne u pozadinskim uredima. Kaže nam da su joj sve ove godine njene kolegice bile najveći motivatori, super se slažu i funkcioniraju kao obitelj. Naposljetku, dodala je, u Pošti provodi više vremena nego kod kuće i upravo zbog toga joj je jako drago što oko sebe ima dobar kolektiv.
Pitali smo našu sugovornicu kako se nosila s tehnološkim promjenama kroz sva ta desetljeća: „Tehnologija je danas neophodna. U početku smo imale ručne mašine i pisale rukom. Svaki put kad bi došlo nešto na struju, ja bih bila uzbuđena. Ovdje u Pošti promjene su sastavni dio posla, stalno se nešto uči, nadograđuje, širi...“, dodaje Dorijana i ističe da je sve izazove uvijek uspješno savladavala koristeći se provjerenim receptom - trudom i upornošću.
Trud i upornost dobitna su kombinacija
„U Pošti provodim više vremena nego kod kuće i upravo zbog toga mi je jako drago što oko sebe imam dobar kolektiv.“
„Počelo je sve s mamom - uvijek mi je govorila da idem raditi u Poštu, da je to siguran i stabilan posao i kako to obično biva - mama je bila u pravu“, ispričala nam je na početku razgovora pozitivna kolegica Dorijana koja je u ondašnjem poduzeću PTT počela raditi odmah nakon mature, s 19 godina. Pitali smo ju kako je sve počelo i sjeća li se prvih poštanskih koraka: „Prvi radni dan išla sam iz Poreča odmah za Pulu jer smo tamo imali uvođenje u posao. Tijekom dana bismo radili, a navečer učili. Sjećam se da sam se odlično osjećala, bila sam presretna i uzbuđena, to mi je bio najljepši period“, nostalgično nam pripovijeda Dorijana o poštanskim početcima.
Kolegica voli ljude i uvijek je znala da želi raditi s njima, a ne u pozadinskim uredima. Kaže nam da su joj sve ove godine njene kolegice bile najveći motivatori, super se slažu i funkcioniraju kao obitelj. Naposljetku, dodala je, u Pošti provodi više vremena nego kod kuće i upravo zbog toga joj je jako drago što oko sebe ima dobar kolektiv.
Pitali smo našu sugovornicu kako se nosila s tehnološkim promjenama kroz sva ta desetljeća: „Tehnologija je danas neophodna. U početku smo imale ručne mašine i pisale rukom. Svaki put kad bi došlo nešto na struju, ja bih bila uzbuđena. Ovdje u Pošti promjene su sastavni dio posla, stalno se nešto uči, nadograđuje, širi...“, dodaje Dorijana i ističe da je sve izazove uvijek uspješno savladavala koristeći se provjerenim receptom - trudom i upornošću.
Tihomir Nikolić, poštar, Osijek
Cijeli radni vijek na motociklu
„Svi se čude zašto poštar uvijek nekamo žuri.“
Cijeli svoj radni vijek kolega Tihomir proveo je na poštanskom motociklu. Tri i pol desetljeća, u prosjeku dnevno prijeđenih 70 kilometara… Ne da se to precizno izračunati, a možda i ne treba jer se kilometri broje u stotinama tisuća. Svoja prva tri radna dobro pamti jer ga je toliko vremena u posao uvodio poštar koji je već četvrti dan otišao u zasluženu mirovinu.
„Počeo sam raditi u svom mjestu, Antunovcu, koji je prije rata bio okružen pustarama, naseljima i s po pedesetak kuća. Danas nema takvog oblika stočarske proizvodnje, pustare su puste, a moj rajon se proširio do Ivanovca i još susjednih sedam sela s 2300 adresa“, precizno zbraja iskusni kolega Tihomir. Treba li istaknuti da poznaje sve ljude, i mlado i staro?! Nije mu jasno zašto mladi kolege baš ne vole motocikl, a opet, svjestan je koliko je potrebno imati pozornosti i opreza na cesti. Sve do prošle godine nije ni dana bio na bolovanju, ali to ćemo sad zanemariti.
Kaže Tihomir da bi ljudi željeli više razgovarati sa svojim poštarima, pa se čude zašto „uvijek negdje žuri“. Ipak, nađe kolega vremena da bi im štogod pojasnio ili im uputio koju lijepu riječ. Svaki poštar dobro zna da su taktično ponašanje i ljubaznost velike vještine i uvijek dobitna kombinacija. Uskoro će i mirovina jer je Tihomir i prije dolaska u Poštu bio zaposlen. Silno se radovao nakon što je dobio posao u Pošti. Kad zavrti slike kroz ta tri i pol desetljeća, može reći da je teren isti, većinom i ljudi, ali i da je opet svaki dan poseban i drugačiji. Puno se toga promijenilo, sve ide naprijed, puno se toga stalno mijenja u životu, ali jedno je isto - naš kolega nikad nije požalio što je u Pošti!
Cijeli radni vijek na motociklu
„Svi se čude zašto poštar uvijek nekamo žuri.“
Cijeli svoj radni vijek kolega Tihomir proveo je na poštanskom motociklu. Tri i pol desetljeća, u prosjeku dnevno prijeđenih 70 kilometara… Ne da se to precizno izračunati, a možda i ne treba jer se kilometri broje u stotinama tisuća. Svoja prva tri radna dobro pamti jer ga je toliko vremena u posao uvodio poštar koji je već četvrti dan otišao u zasluženu mirovinu.
„Počeo sam raditi u svom mjestu, Antunovcu, koji je prije rata bio okružen pustarama, naseljima i s po pedesetak kuća. Danas nema takvog oblika stočarske proizvodnje, pustare su puste, a moj rajon se proširio do Ivanovca i još susjednih sedam sela s 2300 adresa“, precizno zbraja iskusni kolega Tihomir. Treba li istaknuti da poznaje sve ljude, i mlado i staro?! Nije mu jasno zašto mladi kolege baš ne vole motocikl, a opet, svjestan je koliko je potrebno imati pozornosti i opreza na cesti. Sve do prošle godine nije ni dana bio na bolovanju, ali to ćemo sad zanemariti.
Kaže Tihomir da bi ljudi željeli više razgovarati sa svojim poštarima, pa se čude zašto „uvijek negdje žuri“. Ipak, nađe kolega vremena da bi im štogod pojasnio ili im uputio koju lijepu riječ. Svaki poštar dobro zna da su taktično ponašanje i ljubaznost velike vještine i uvijek dobitna kombinacija. Uskoro će i mirovina jer je Tihomir i prije dolaska u Poštu bio zaposlen. Silno se radovao nakon što je dobio posao u Pošti. Kad zavrti slike kroz ta tri i pol desetljeća, može reći da je teren isti, većinom i ljudi, ali i da je opet svaki dan poseban i drugačiji. Puno se toga promijenilo, sve ide naprijed, puno se toga stalno mijenja u životu, ali jedno je isto - naš kolega nikad nije požalio što je u Pošti!
Katica Koričić, operaterka u PU 31106 Osijek
Četiri desetljeća uzajamne ljubavi
„Sve promjene prihvaćala sam otvorena srca i s puno oduševljenja!“
„Vrijeme brzo prolazi, ali sretan je onaj čovjek koji radi posao koji voli!“ Tako je četiri desetljeća svoga radnog vijeka opisala kolegica Katica Koričić, operaterka u PU 31106 Osijek. Kada pogleda unatrag, ništa ne bi mijenjala, kaže, baš ništa. Poslije srednje škole radila je kao pripravnica u osječkoj Glavnoj pošti, a već sljedeće godine došao je, kako kaže Katica, „divan trenutak“ - zaposlila se u Pošti.
„Bila sam presretna. Oduševili su me i kolege i naši korisnici, a svemu me je naučila kolegica Gordana Turkalj. Tada su postavljeni temelji. Svi koji me poznaju mogu potvrditi da nikada ne bih ništa mijenjala, a najmanje Poštu!“ U 41 godinu radnog staža Katica je prošla brojne promjene, i posla i ljudi, no sve je prihvaćala otvorena srca.
„Nekad sam radila na stroju za frankiranje, a danas je sve digitalno. Kako svijet ide naprijed, tako i mi. Kad se sjetim toga, ne mogu nego se nasmijati“, prisjeća se početaka. Kako je vedra, vesela i puna entuzijazma, tako je uvijek uspijevala ispuniti ciljeve i više od toga. Gdje god da je radila, od centra Osijeka do naselja Retfale, uspostavila je sjajan kontakt s generacijama korisnika. Najdraže joj je kad bi čula koga da kaže: „Idem ja kod Kate!“ Svojom vedrinom ih osvoji i tu se stvori posebna povezanost i obostrana ljubav.
I doista, u punom smislu te riječi Pošta je Katici donijela ljubav. Svoga supruga i kolegu Gorana upoznala je u Pošti. Nažalost, preminuo je, ali život ide dalje. Raduje ju što će uskoro postati baka. Nekad je s nestrpljenjem očekivala kada će „doći“ mirovina. „Sada, kako se bliži, teško mogu zamisliti trenutak kada više neću dolaziti u poštanski ured, otvoriti računalo za šalterom, svakodnevno se družiti i raditi sa svojim kolegicama i kolegama, s korisnicima“, sa sjetom govori Katica. Nekako joj se stisne srce, oči zasuze, no opet na koncu prevlada onaj entuzijazam koji godinama unosi u Poštu.
Četiri desetljeća uzajamne ljubavi
„Sve promjene prihvaćala sam otvorena srca i s puno oduševljenja!“
„Vrijeme brzo prolazi, ali sretan je onaj čovjek koji radi posao koji voli!“ Tako je četiri desetljeća svoga radnog vijeka opisala kolegica Katica Koričić, operaterka u PU 31106 Osijek. Kada pogleda unatrag, ništa ne bi mijenjala, kaže, baš ništa. Poslije srednje škole radila je kao pripravnica u osječkoj Glavnoj pošti, a već sljedeće godine došao je, kako kaže Katica, „divan trenutak“ - zaposlila se u Pošti.
„Bila sam presretna. Oduševili su me i kolege i naši korisnici, a svemu me je naučila kolegica Gordana Turkalj. Tada su postavljeni temelji. Svi koji me poznaju mogu potvrditi da nikada ne bih ništa mijenjala, a najmanje Poštu!“ U 41 godinu radnog staža Katica je prošla brojne promjene, i posla i ljudi, no sve je prihvaćala otvorena srca.
„Nekad sam radila na stroju za frankiranje, a danas je sve digitalno. Kako svijet ide naprijed, tako i mi. Kad se sjetim toga, ne mogu nego se nasmijati“, prisjeća se početaka. Kako je vedra, vesela i puna entuzijazma, tako je uvijek uspijevala ispuniti ciljeve i više od toga. Gdje god da je radila, od centra Osijeka do naselja Retfale, uspostavila je sjajan kontakt s generacijama korisnika. Najdraže joj je kad bi čula koga da kaže: „Idem ja kod Kate!“ Svojom vedrinom ih osvoji i tu se stvori posebna povezanost i obostrana ljubav.
I doista, u punom smislu te riječi Pošta je Katici donijela ljubav. Svoga supruga i kolegu Gorana upoznala je u Pošti. Nažalost, preminuo je, ali život ide dalje. Raduje ju što će uskoro postati baka. Nekad je s nestrpljenjem očekivala kada će „doći“ mirovina. „Sada, kako se bliži, teško mogu zamisliti trenutak kada više neću dolaziti u poštanski ured, otvoriti računalo za šalterom, svakodnevno se družiti i raditi sa svojim kolegicama i kolegama, s korisnicima“, sa sjetom govori Katica. Nekako joj se stisne srce, oči zasuze, no opet na koncu prevlada onaj entuzijazam koji godinama unosi u Poštu.
Vesna Šućurović-Kralj, voditeljica, Rijeka
Pošta i ja dišemo zajedno!
„Ni sama ne bih bolje osmislila svoj radni put.“
Svoje prve poštanske korake kolegica Vesna napravila je još tijekom srednje škole kad je u ondašnjem PTT-u obavljala ljetnu praksu. To ljeto kolegica je primila i prvu plaću, a koju i danas rado spominje kad se pojavi prilika: „Svoju prvu poštansku plaću zaradila sam još kao srednjoškolka kad sam razvrstavala kartoline. Bila ih je gomila, a mi smo bili mladi, veseli, bučni - bili smo dobra ekipica. Nakon mjesec dana posla, koji nije bio lak, stigla je i prva plaća od koje sam si platila vozački ispit i zaputila se po traperice, majicu i kaput do Trsta! Kakvo je to vrijeme bilo!“, kaže nam sjetno kolegica čiji je poštanski karijerni put uistinu zanimljiv. „Sva sjećanja su lijepa, samo takva pamtim“, govori nam Vesna dok se prisjeća još jednog perioda sa samog početka karijere kad je radila na pretincima na kojima je smjena trajala vrtoglava 24 sata, no samo 6 do 7 dana u mjesecu. Iako to danas zvuči nevjerojatno, kolegica nam kaže da joj nije bilo teško i da je velika prednost toga bila što uistinu imaš osjećaj da si svako malo bio na godišnjem odmoru: „To je bila ludnica, 24 sata smo bili u muvingu i svi smo bili složni, kao mala obitelj.“
Nakon poštanskih pretinaca kolegica Vesna prebacila se na rad na šalteru i na tom se poslu zadržala 15 godina. Potom ju je put odveo u poštansku stambenu zadrugu u kojoj je dočekala 1990-te godine te je prešla raditi u kadrovsku službu, koju bismo danas mogli nazvati Ured za upravljanje ljudskim resursima. Od 2000. radi kao voditeljica područja čišćenja u Rijeci i tu će - iduće godine - dočekati zasluženu mirovinu. „Nikad nisam bila statična - na poslu mi nikad nije bilo dosadno, uvijek se moralo učiti nešto novo. U Pošti sam uistinu prošla jako puno pozicija, mogu reći da znam kako Pošta diše jer i ja dišem s njom. Mislim da sam htjela ovakvu karijeru, da mi se stvari nikada ne bi tako dobro poklopile kao što jesu“, zaključuje na kraju kolegica koja smatra da su dobar balans i poštenje prema kolegama i korisnicima ključni u njenu poslu.
Pošta i ja dišemo zajedno!
„Ni sama ne bih bolje osmislila svoj radni put.“
Svoje prve poštanske korake kolegica Vesna napravila je još tijekom srednje škole kad je u ondašnjem PTT-u obavljala ljetnu praksu. To ljeto kolegica je primila i prvu plaću, a koju i danas rado spominje kad se pojavi prilika: „Svoju prvu poštansku plaću zaradila sam još kao srednjoškolka kad sam razvrstavala kartoline. Bila ih je gomila, a mi smo bili mladi, veseli, bučni - bili smo dobra ekipica. Nakon mjesec dana posla, koji nije bio lak, stigla je i prva plaća od koje sam si platila vozački ispit i zaputila se po traperice, majicu i kaput do Trsta! Kakvo je to vrijeme bilo!“, kaže nam sjetno kolegica čiji je poštanski karijerni put uistinu zanimljiv. „Sva sjećanja su lijepa, samo takva pamtim“, govori nam Vesna dok se prisjeća još jednog perioda sa samog početka karijere kad je radila na pretincima na kojima je smjena trajala vrtoglava 24 sata, no samo 6 do 7 dana u mjesecu. Iako to danas zvuči nevjerojatno, kolegica nam kaže da joj nije bilo teško i da je velika prednost toga bila što uistinu imaš osjećaj da si svako malo bio na godišnjem odmoru: „To je bila ludnica, 24 sata smo bili u muvingu i svi smo bili složni, kao mala obitelj.“
Nakon poštanskih pretinaca kolegica Vesna prebacila se na rad na šalteru i na tom se poslu zadržala 15 godina. Potom ju je put odveo u poštansku stambenu zadrugu u kojoj je dočekala 1990-te godine te je prešla raditi u kadrovsku službu, koju bismo danas mogli nazvati Ured za upravljanje ljudskim resursima. Od 2000. radi kao voditeljica područja čišćenja u Rijeci i tu će - iduće godine - dočekati zasluženu mirovinu. „Nikad nisam bila statična - na poslu mi nikad nije bilo dosadno, uvijek se moralo učiti nešto novo. U Pošti sam uistinu prošla jako puno pozicija, mogu reći da znam kako Pošta diše jer i ja dišem s njom. Mislim da sam htjela ovakvu karijeru, da mi se stvari nikada ne bi tako dobro poklopile kao što jesu“, zaključuje na kraju kolegica koja smatra da su dobar balans i poštenje prema kolegama i korisnicima ključni u njenu poslu.
Marija Pršeš, operaterka, Poreč (Parenzo)
Kolege su mi i obitelj
"Zbog telefona poštanski uredi su u manjim mjestima bili gotovo jedina veza sa svijetom"
Kolegica Marija najstarija je zaposlenica Hrvatske pošte gledajući datum zaposlenja i dob. Karijerni put počela je davne 1976. i do danas radi na istom mjestu na kojem je počela njena poštanska priča. Kolegica, koja drži sva četiri zida poštanskog ureda u centru Poreča, priča nam kako je odluku o svom zaposlenju dobila brzojavom samo nekoliko dana nakon razgovora za posao, a kroz smijeh kaže da je njen prvi radni dan bio tako davno da ga se više i ne sjeća.
Prvo radno mjesto na kojem je radila bilo je posredovanje u telefonskim razgovorima. Krajem 1970-ih masovne prisutnosti telefona kakvu danas poznajemo nije bilo, a poštanski uredi su u manjim mjestima bili gotovo jedina veza sa svijetom u kojima se korisnicima nudila mogućnost telefoniranja. Kolegica Marija tad bi otvorila vrata poštanskog ureda ispred kojeg bi već u rano jutro stajali korisnici i za njih okretala telefonske brojeve i spajala korisnike s drugom stranom žice. A „preko žice“ Marija je upoznala i svoju ljubav - jedan od korisnika usluge bio je i gospodin koji će nedugo nakon toga postati njen suprug s kojim je i danas u sretnom braku punom ljubavi.
„A brzojava, brzojava je bilo gomila… preko 1000 brzojava mjesečno prošlo bi kroz moje ruke do krajnjeg odredišta. Prije su ljudi jako puno pisali, u sezoni se slalo preko 2000 razglednica, a blagdani su bili posebna priča. Znali bismo nakon blagdanske fešte odmah prionuti na posao kako bi lijepe riječi što prije stigle do primatelja“, pripovijeda nam Marija. Da je sloge u Pošti uvijek bilo i bit će, potvrdila nam je i naša kolegica koja na svoje suradnike gleda kao na obitelj. „Stare škvadre svakim je danom sve manje, no ja sve svoje kolegice cijenim i poštujem jednako kao i prvog dana jer bez njih ništa ne bi bilo moguće. Mi smo cijeli dan znale biti skupa, dovoljno je da se pogledamo i znamo što nam je činiti“, zaključuje Marija u kojoj još uvijek ima force, želje i motivacije za rad.
Kolege su mi i obitelj
"Zbog telefona poštanski uredi su u manjim mjestima bili gotovo jedina veza sa svijetom"
Kolegica Marija najstarija je zaposlenica Hrvatske pošte gledajući datum zaposlenja i dob. Karijerni put počela je davne 1976. i do danas radi na istom mjestu na kojem je počela njena poštanska priča. Kolegica, koja drži sva četiri zida poštanskog ureda u centru Poreča, priča nam kako je odluku o svom zaposlenju dobila brzojavom samo nekoliko dana nakon razgovora za posao, a kroz smijeh kaže da je njen prvi radni dan bio tako davno da ga se više i ne sjeća.
Prvo radno mjesto na kojem je radila bilo je posredovanje u telefonskim razgovorima. Krajem 1970-ih masovne prisutnosti telefona kakvu danas poznajemo nije bilo, a poštanski uredi su u manjim mjestima bili gotovo jedina veza sa svijetom u kojima se korisnicima nudila mogućnost telefoniranja. Kolegica Marija tad bi otvorila vrata poštanskog ureda ispred kojeg bi već u rano jutro stajali korisnici i za njih okretala telefonske brojeve i spajala korisnike s drugom stranom žice. A „preko žice“ Marija je upoznala i svoju ljubav - jedan od korisnika usluge bio je i gospodin koji će nedugo nakon toga postati njen suprug s kojim je i danas u sretnom braku punom ljubavi.
„A brzojava, brzojava je bilo gomila… preko 1000 brzojava mjesečno prošlo bi kroz moje ruke do krajnjeg odredišta. Prije su ljudi jako puno pisali, u sezoni se slalo preko 2000 razglednica, a blagdani su bili posebna priča. Znali bismo nakon blagdanske fešte odmah prionuti na posao kako bi lijepe riječi što prije stigle do primatelja“, pripovijeda nam Marija. Da je sloge u Pošti uvijek bilo i bit će, potvrdila nam je i naša kolegica koja na svoje suradnike gleda kao na obitelj. „Stare škvadre svakim je danom sve manje, no ja sve svoje kolegice cijenim i poštujem jednako kao i prvog dana jer bez njih ništa ne bi bilo moguće. Mi smo cijeli dan znale biti skupa, dovoljno je da se pogledamo i znamo što nam je činiti“, zaključuje Marija u kojoj još uvijek ima force, želje i motivacije za rad.
