Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 5. rujna 2024. nove prigodne poštanske marke iz serije „Hrvatska glazba“. Marke prikazuju reprodukcije naslovnica albuma naših legendarnih rock and roll grupa - Psihomodo pop (albuma „Unpljugd“, izdanje Croatia Recordsa, 1999.), Parni valjak („Antologija“, izdanje Croatia Recordsa, 2017.) i Daleka obala („Morski pas“, izdanje Croatia Recordsa, 1994.)
Marke, čiji su autori zagrebački dizajneri Ivana Vučić i Tomislav-Jurica Kaćunić, otisnute su u 25 000 primjeraka po motivu od čega je 1000 arčića u pripadajućim numeriranim etuijima. Prigodne marke izdane su u arčićima s četiri samoljepljive marke, a Hrvatska pošta tiskala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
Prigodne marke potražite od 5. rujna u poštanskim uredima ili na www.epostshop.hr .
 
Tekst pratećeg letka uz prigodne poštanske marke napisao je Zlatko Gall, glazbeni kritičar, novinar i publicist.
 
PARNI VALJAK
Za Parni valjak baš nekako vrijede stihovi koje je odavno napisao Husein Hasanefendić Hus: „Pusti nek' traje“. Jer Valjak traje. I traje. I traje... Još tamo od post Mlinarčeve Grupe 220 i ranih inkarnacija Parnog valjka pa do danas. Bez obzira na sve silne promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske infekcije koje su ga očešale u minulih četrdesetak i „kusur“ godina koliko već valja Husov parni stroj. Velim, „njegov“ jer Hus nije samo, bez nažalost pokojnog Akija, jedini utemeljitelj Parnog valjka koji je obilježio rock-scenu bivše i sadašnje države, već fascinantan autor te sjajan glazbenik istančanog ukusa i ubojitoga hitoidnog opusa. Na sceni na kojoj su se ukazivale kraće ili dugovječnije „sezonske atrakcije“ i pomodne afektacije Parni valjak najčešće je sam sebi bio jedino mjerilo.
 
Rukopis Parnog valjka uvijek je bio prepoznatljiv: i onaj glazbeni i onaj literarni. S korijenima u rocku shvaćenom uvijek kao „generički pojam“ urbane glazbe, a ne kao žanrovska okamina te u prepoznatljivoj „ich“ formi tekstova koji su zrcalili osobne dvojbe, introspektivne „dnevne paranoje“, generacijske furke i frustracije, pa i - nerijetko prisutno - promišljanje „starenja“. Bez cendranja i patetike, s vješto uhvaćenim sličicama i situacijama („kad ti klinci govore vi“) te sveprisutnom porukom: idemo dalje. Isti i nepromijenjeni, premda uvijek svjesni protoka vremena. Jer, kako to kaže Hus: „... mijenjam se, nije da me boli, ali mijenjam se, i nije mi po volji“. Hrabar je to, no istovremeno i razborit čin koji jamči svježinu i dugovječnost. Čak i bez Akija Rahimovskog.
 

PSIHOMODO POP
Još od nastupnog albuma „Godina zmaja“ iz 1988. na koji su kao itekako zreli demobend čekali pet godina, Psihomodo pop su među najpopularnijim, a danas i najdugovječnijim predstavnicima hrvatske rock-scene. Grupa je prošla put od sljedbenika poetike Ramonesa do rocka oplahnutog izvanvremenskim rhythm and bluesom i „bazičnim“ rockom, no neke su stvari uvijek ostale iste. U prvom redu sklonost za žestoke nastupe u skladbama čvrstog ritma i energetskog naboja nadahnutim Stoogesima, Velvetima i Stonesima, ali i melodioznošću T. Rexa, a onda i pivotalne uloge karizmatičnog pjevača Davora Gobca. I bez negdašnjih članova poput Nevena Kepeskog (koji je bendu kao ostavštinu dao hit „Dona“), gitarista Saše Radulovića Saleta, ali i, nažalost, preminulog bubnjara Tigrana Kalebote, Gobac, basist Smiljan Paradiš-Šparka, gitarist Vlatko Čavar-Brada te saksofonist i klavirist Juraj Novoselić-Kuzma uspješno nastavljaju karijeru i na pozornici i u studiju. Potonje je najbolje pokazao album „Vjerujem u čuda“ iz 2024. kao zalog izgledne budućnosti.
 

DALEKA OBALA
Daleke obale u onoj izvornoj postavi više nema, no, da parafraziram Bregovića, „pamtite ih po pjesmama njihovim“. Skladbe poput „Ruzinavog broda“, „Morske vile“, „Valova“, „Tonke“, „Sušac bluesa“... koje su danas upisane u antologiju hrvatske pop i rock-pjesmarice odavno su potvrdile izvornu dijagnozu „estradnog slučaja“ zvanog Daleka obala. I njihove morem natopljene „splićanistike“, posebice u izvođenju na koncertima sa sve uigranijim bendom i karizmatičnim Marijanom Banom. Stoga i danas vrijedi davnašnja tvrdnja da im nitko ne može oduzeti titulu najsplitskijih od svih aktera splitske pop i rock-renesanse s kraja prošlog i početka novog stoljeća. Jer Daleka obala naprosto djeluje kao ušće svih glavnih tokova splitske glazbene tradicije, od one festivala s Prokurativa, boemštine Tome Bebića, rokera sa splitskih „vatrenih ulica“ te vječno prisutne „južnjačke utjehe“. Daleka obala naprosto je uspijevala u svojim pjesmama biti „rokerski univerzalna“, a istovremeno glazbom i tekstom biti uronjena u splitsku, dalmatinsku, pa ako ćete i mediteransku glazbenu tradiciju. A takva je Obala čak i bez Marijana Bana, koji se povukao sa scene, ostala do kraja.